Nagrađivana rediteljka i producentkinja Biljana Tutorov, kao gošća Filmskog centra Crne Gore je održala radionicu za studente cetinjskog Fakulteta dramskih umjetnosti, na temu produkcije i režije dokumentarnog filma. Ona ovih dana boravi u Crnoj Gori jer snima materijal za koautorski dokumentarac o Sinjajevini s Petrom Glomazićem. Film je koprodukcija između Crne Gore - Cut Up Produkcija, Srbije - Wake Up Films, Hrvatske - Kinematograf, Francuske - Les Films de loeil sauvage i kanadske distributerske kuće Syndicado.
– Često boravim u Crnoj Gori iz porodičnih i profesionanih razloga, a ove godine kao korediteljka i producentkinja na filmu o Sinjajevini. Reditelj Petar Glomazić već više godina snima život tradicionalne stočarske zajednice u katunu Okrugljak. Među protagonistima filma su neobično zanimljivi ljudi čiji skorup je natraženiji na gradskim pijacama, a koji ruše sve klišee o stočarima - Mileva Jovanović sa svojom vrednom i fakultetski obrazovanom djecom i trinaestogodišnjom kćerkom Nadom, Vanja Vuletić koji je i vrsni guslar, šarmatna baka Rajka Radonjić i mnogi drugi. Naučili smo od njih o katunskom životu koji danas dobija i sasvim novo značenje kao zanimljiv model održive poljoprivrede. Netaknuti pašnjaci Sinjajevine, gdje nema čak ni telefonskog signala, privukli su grupu međunarodnih naučnika koji su nam ukazali na jedinstvenost ove planine koja pripada Biosferi kanjona Tare i pod zaštitom je Uneska još od 1977. godine i koja predstavlja drugi najveći pašnjak Evrope. Odluka Vlade Crne Gore da baš na Sinjajevini razvija vojne aktivnosti i upotrebu municije bila je šok i za nas i za protagoniste koji sad pokušavaju da odbrane vjekovnu tradiciju i način života. U našem filmu glavnu ulogu ima upravo planina Sinjajevina, ljepotica i hraniteljica koja prolazi kroz iskušenje da postane međunarodni vojni poligon umjesto park prirode i zaštićena zona – pojašnjava Tutorov.
Zašto i kako Vas je uopšte zainteresovao dokumentarni film? Kako objasniti da dokumentarci imaju sve brojniju publiku?
– Obrazovanjem dolazim iz sfere likovne umjetnosti i teatra, ali me je dokumentarni film privukao fleksibilnošću i dostupnošću. Gotovo svi veliki reditelji su se okušali u dokumentarnoj formi i ostavili za sobom umjetnički vrijedna ostvarenja, Pazolini ili Godar, a u regionu Žilnik i Živko Nikolić. Poslednjih godina je došlo do ekspanzije dokumentarnog filma koji sve vještije barata filmskim jezikom. Velike platforme producirale su nekoliko uspješnih naslova koji su globalno popularni ne kompromitujući pritom svoj umjetnički integritet. Sa druge strane, autorski igrani film nerijetko je blizak dokumentarizmu. Dokumentarni film ne znači televizijski ili novinarski jezik, već dubok autorski i umjetnički pogled na svijet. Mladi crnogorski reditelj Ivan Salatić na zanimljiv način radi na ivici dokumentarnog i fikcije. Uzbudljivo mi je da posmatram kako u kretivnosti stvarnost često prevazilazi našu fantaziju.
Autorka ste nekoliko uspješnih dokumentaraca, nagrađivanih na festivalima. Da li je došlo vrijeme da ponovo režirate igrani film? Zašto (i da li) rediteljke teže dolaze do sredstava za film uopšte?
– Ako se ponovo upustim u igrani film, svakako ću se nadovezati na moje dokumentarističko iskustvo, kako rediteljsko tako i producentsko. Pri tome mislim upravo na fragilnost i rizik dokumentarnog postupka koji bilježi jednu manje ili više režiranu stvarnost. U regionu, osim nekoliko popularnih reditelja, svi rade sa minimalnim budžetima, a ne samo žene. Ipak, kao da su žene navikle da nisu u prvim redovima, da upravljaju novcem, kao da nam fali samopouzdanja da ispričamo svoje priče. Treba reći i da nam je čitav sistem veoma malo naklonjen, pa bi trebalo obratiti pažnju na komisije, žirije i sl. koji bi imali razumijevanja za priče koje zanimaju barem polovinu stanovništva. U književnosti, koja ne zahtijeva novac, žene su ravnopravno zastupljene i ovaj problem ne postoji.
Jedna ste od osnivača CIRCLE Women Doc Accelerator programa, koji je priliku pružio i autorkama iz Crne Gore. Koliko je bitno da se osvijeste i jasnije i glasnije čuju poruke i stavovi filmskih autorki?
– Dokumentarac je pristupačniji i zato što je jeftiniji, a po svim mjerilima je očito da žene imaju pristup znatno manjim budžetima, ne samo kod nas već i globalno. Postoje čitave studije koje rezonuju zašto je to tako, a mi u regionu znamo da žene podliježu patrijarhalnom vaspitanju i kulturi koje utiče i na odnos prema novcu, slobodi izraza, učešću u radu institucija i strukturama vlasti, patrijarhalnoj organizaciji porodice gdje žena nosi teret odgoja djece itd. Poslednjih godina se donekle, iako nedovoljno, situacija u Evropi mijenja zahvaljujući sistemskim naporima Evropskih programa za film (npr. Eurimages u koji je ušla i Crna Gora). CIRCLE je pokazao da se i učesnice iz razvijenih zemalja suočavaju sa nedostatkom samopouzdanja i podrške i veoma je zanimljivo vidjeti kako napreduju u zaštićenom okruženju koje nudi radionica. Ne samo kada su žene u pitanju, važno je dati prostor fragilnosti i nesigurnosti, prihvatiti ih kao dio procesa razumijevanja stvarnosti i dozvoliti im da profine i obilježe naše senzibilitete. Zbog toga je za CIRCLE važan i dio programa koji je otvoren za sve zainteresovane, a koji smo organizovali u saradnji sa regionalim MEDIA deskovima, među kojima i MEDIA Deskom Crne Gore.
Ž. JANjUŠEVIĆ

---

Pandemija mijenja sve
Koliko su festivali bitni za vidljivost dokumentarnih, ali i igranih filmova, i koliko je kovid-19 pandemija uticala i na filmi njegovu publiku?
– Festivali su postali vid distribucije filma. Oni su i važna platforma za okupljanje, diskusiju, suočavanje mišljenja i upoznavanje sa temama koje zvanični medijski kanali zaobilaze. Kriza izazvana pandemijom je i te kako uticala na ovaj segment filmske industrije (pored otkazanih snimanja i otežanog razvoja projekata) i po meni ugrozila ovu veoma bitnu dimenziju demokratije. Finalni bilans štete ne mogu da predvidim, ali osjećam da će naš odnos spram produkcije i distribucije, posebno festivala i bioskopa, biti trajno promijenjen.